 |
Luka Kedžo
NLB_001
2014.
|
Umjesto uvoda - problem.
Ideja prostora je ideja problema. Maskiranje problema u nekakvu
formu? Jer, prostor nije ništa
do nakupine problema pod istim krovom. Od početka
je taj problem aktualan, otkad se čovjek
dosjetio da mu je hladno i da svi hoće
nešto od njega
ili njega samoga - od tad je taj problem. Žuljalo
ga je nebo pa si je napravio krov, nad glavom naravno. Onda je vidio da mu je
raspored soba nekako “neprirodan” i da mnogo ljudi živi oko njega i
pokupio se opet. Tako se svako malo čovjek
premjesti iz jednog prostora u drugi i glupavo se nada da će se tamo spasiti i
da je njegovoj šarmantnoj
potrazi - kraj. Nije. Ne vrijedi niti jedan prostor za čovjeka. Ne vrijedi onaj zeleni, ne
vrijedi onaj armirani a ne vrijedi ni ovaj digitalni. Taj takozvani prostor
vrijedi u trenutku svježeg
koraka i to onog trena kad se noga zamahnuto giba prema gore. Kad se
korak ostvari a stopalo nagazi u prostor - kraj. Zbog toga se čovjek mora
neprestano pretakati iz jedne čaše u drugu a zna da
niti u jednoj neće
biti sretan. Tu se vidi ta bezobrazno tanka maskiranost prostora. Prostor je
zamišljen kao
usisavač slobode.
Ta grozna cijev, ne vidi se prostim okom ali, je na svakom polju i čim staviš obje noge na to
polje osjećaš da se zrak počeo kovitlati. Krojači prostora i
ostatak pomoćnih
radnika, koji su osjetili to usisavanje ali eto taj dan nisu bili raspoloženi za korak dalje,
su ti koji se svakodnevno pobrinu da se prostoru ništa ne dogodi. Svaki dan ga premjere,
upitaju ga za zdravlje i nastave samozadovoljno tapkati nožicama, u mjestu!
Ali ako se prostoru proba naškoditi
ili nekako mu umaknuti onda se okupe čuvaoci
tajne prostora i svečano
te odalame zlatnom nožicom
u guzicu i eto sad si slobodan, slobodan da nađeš novi prostor. Onda
tumaraš do
nekog drugog prostora u kojem cvate cvijeće
najveće
rezolucije a za neslobodu nitko čuo
nije. Mlohavo zakoračiš promrznutim
stopalom i osjetiš da
je polje toplo a stopalo se svo raznježi
i rasprostre svoje prste podanike mljackajući
od ugode. Ubrzo osjetiš
da ta obećana
toplina zapravo peče
i da je jedino o čemu
razmišljaš - bijeg! Paf -
zlatnom nožicom
u guzicu!
Sve ovo naslagano do sad, ispremetano zgodnim asocijacijama i
pokojom uspjelom metaforom je bačen
kamen prema praznom prostoru…!
Dosta bajke!
Ja sam se ovdje kretao između
prostora slike, fotografije, kolaža,
imagea, siromašnih
kolor profila (kako to tužno
zvuči),
nepostojanja dna, nepostojanja d.n.a. u sjajnom prostoru image-a. Probao sam
probušiti
Photoshop i vidjeti što
je s druge strane. S druge strane probao sam se približiti zidu ali samo kako bih mu šapnuo da ne vrijedi
ništa i da je
on tek sluga prostora.
Probao sam pobjeći.
Prostor je zapravo jedan.
